biljeumagijiiljecenju

Pent Sao, medicinsko djelo, napisano je oko 2500 godina p.n.e., a sadrži dvije knjige u kojima se opisuje spravljanje i upotreba lijekova od bilja. Ljekovito bilje se spominje u Hinduskim Vedama, Egipatskim papirusima, Perzijskom Vend-Avestu.

Postoje podatci da je kineski car Kin-Nong prije 3000 godina poznavao i upotrebljavao preko 100 biljaka, naravno ljekovitih. Stari egipćani su upotrebljavali buniku (velebilje), primorski luk, kadulju, mažuran, metvicu, šafran, bršljan, ricinusovo ulje, maslinovo ulje, tamjan, cimet a o svemu potrebnom za balzamiranje da i ne govorimo. Bili su majstori za upotrebu bijelog luka i opijuma.

Pet najpoznatijih ličnosti u razvoju liječenja ljekovitim biljem:
HIPOKRAT
GALENUS
PARCELUS
IBN SINA(AVICENA)
HILDEGARD OD BINGENA

Hipokratova djela imaju pravu povijesnu vrijednost, donose znatan napredak, a njihov pisac se smatra osnivačem zvanične medicine. Još tada je Hipokrat bio zagovornik pravilne ishrane i njegova izreka ''vaša hrana neka bude lijek, a vaš lijek neka bude hrana'' je osnovni moto skoro svih djela o biološkoj ishrani. Stoljećima kasnije ova izreka navela je Samuela Hahnemana da otkrije novu metodu liječenja koja je nazvana Homeopatija. KUKUTA je kod starih grka bila sudski otrov, a bilje se prodavalo.

Najvažniji pisac o ljekovitom bilju iz starog vijeka je nesumnjivo Grk Pedanije Dioskorides (Dioskorid). Godine 77. prvog stoljeća napisao je djelo ''De Materia Medica'' koje je stoljećima bilo osnov znanja o ljekovitom bilju i načinu liječenja. Suvremenik Dioskorida, rimski državnik i vojskovođa, Plinije Stariji napisao je djelo ''Povijest prirode'' u 37 knjiga i u njima puno mjesta zauzima pisanje o ljekovitom bilju. Ne može se zaobići rimski ljekar GALENUS koji je osnivač praktične farmacije.

Padom rimskog carstva počinje i nazadovanje u liječenju i vještini spravljanja lijekova, a praznovjerje i neznanje caruju. Misticizam se uvlači u sve slojeve tadašnjeg društva. Bolesnici se nose u crkve, samostane, daju im se slike svetaca, amajlije, a najtraženiji su bili praktično nemogući lijekovi poput ''zmijskog mlijeka'', ''ptičjeg mlijeka'' ili gluposti poput upotrebe mokraće nevine djevojke. Karlo Veliki polako vraća izgubljeni smjer tadašnjem društvu i pravi popis bilja koje se mora uzgajati. Carigradski patrijarh Nestorijus, koji je bio prognan, utemeljio je u Bagdadu napoznatiju i najbolju školu medicine tog vremena.

Geber 700-tih godina postavlja temelje kemiji, ali i alkemiji. Mnogi su arapski učenjaci kroz povijest doprinijeli razvoju fitoterapije i medicine. Ibn Bajtar je oko 1250. godine napisao savršeno djelo pod nazivom ''Liber magnae c. s. a. Et Medicamentorum'' u kojem opisuje preko 1400 biljnih lijekova. Ibn Batutah ima doprinos koji se ne može zanemariti. Oko 1000-te godine majstor nad majstorima Ebu Ali Husejn Ibn Abdullah Ibn Hasan Ibn Ali IBN SINA (AVICENA) napisao je djelo ''Al Kuanun fit-tib'' - Zakonik medicine koje je više od šest stoljeća bilo osnovno medicinsko štivo i Istoka i Zapada. Prozvano je Medicinskom Enciklopedijom. Alauddin Ibn Un-Ne fis je poznati arapski ljekar koji je polovinom 12-og stoljeća opisao plućni krvotok, dakle, 200 godina prije Serveta i čak 400 godina prije Harvžwaya. Namjerno je zanemareno njegovo djelo, ali zna se i zašto. I tako dok je Europa bila utonula u mrak i neznanje, poklopljena inkvizicijom, Arapi su visoko uzdigli i unaprijedili mnoge nauke.

Ne može se i ne smije zanemariti djelo čovjeka pod imenom Theophrastus Parcelsus koji je bio izvanredan poznavalac ljekovitog bilja i zasigurno najbolji ljekar svog vremena. Još jedna ličnost dominira svijetom ljekovitog bilja, a to je Hildegard od Bingena. Opatica koja je slavu biljnih preparata proširila čitavim, tadašnjim europskim tlom. Za 18. stoljece vezana su imena Karla Linea i Shelea Karl Vilhelma. Line je napravio red u botanici i napravio najpraktičniji i najpregledniji sustav bilja, dao biljkama ime i prezime. U drugoj polovici 18-og stoljeca Samuel Hahneman njemački ljekar i alhemičar, eksperimentirajući sa biljkom China officinalis (nosilac Kinina) postavlja temelje Homeopatije. Devetnaesto stoljece je stoljece alkaloida i početak naučne farmakognozije (nauka koja proučava ljekovite droge). Dvadeseto stoljece donosi niz pokušaja da se ljekovito bilje izbaci iz upotrebe kao beskorisna sirovina za liječenje, a ljudima koji se bave liječenjem uz pomoć bilja zabrani rad. Bezuspješno.